(23) i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?! –

(24) i reći: "Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!"

(25) Tog Dana niko neće kao On mučiti,

(26) i niko neće kao On u okove okivati!

(27) A ti, o dušo smirena,

(28) vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan,

(29) pa uđi među robove Moje,

(30) i uđi u Džennet Moj!

(1) Kunem se gradom ovim –

(2) a tebi će biti dopušteno sve u gradu ovome –

(3) i roditeljem i onim koga je rodio,

(4) Mi čovjeka stvaramo da se trudi.

(5) Misli li on da mu niko ništa ne može?

(6) "Utrošio sam blago nebrojeno!" – reći će.

(7) Zar misli da ga niko vidio nije?

(8) Zar mu nismo dali oka dva

(9) i jezik i usne dvije,

(10) i dobro i zlo mu objasnili?

(11) Pa, zašto on na blagodatima zahvalan bio nije? –

(12) A šta ti misliš: kako se može na blagodatima zahvalan biti? –

(13) roba ropstva osloboditi,

(14) ili, kad glad hara, nahraniti

(15) siroče bliska roda,

(16) ili ubogoga nevoljnika,

(17) a uz to da je od onih koji vjeruju, koji jedni drugima izdržljivost preporučuju i koji jedni drugima milosrđe preporučuju;

(18) oni će biti – sretnici!